PS. I love you

Loving you is so much more than those lousy "I love you" you read in my messages. Loving you is something I think of every single day,enjoy thinking of.Apsoultely adoring every moment spent with you,replaying it over and over again.Always,all the time. Loving you is being totally opsessed with you,not being able to sleep. LOving you is letting tears fall down my cheeks,humilating everyone and everything,including myself,and yet thinking it's worth it.Thinking you're worth it. Loving you is being incredibly happy while just looking at you,and ever more when talking to you,or writing.Having heart accelerated when it feels you near. Loving you is being sad and thinking of every fight we had. Loving you is trying to stop it. Stop those heart beats.But it's like making people stop breathing,water flowing. Loving you is suffering but forgeting every bad thing after seeing you smile. Loving you is hating you,'cause you totally deserve it,but still not being avloe to stop loving you . My love .

Sad kad znam da citas ovo bar eto da kazem ono sto nisam mogla jer uvijek odes kad ne treba...Ili jednostavno nis htio da cujes... I Zao mi je sto svaku rijec pogresno skontas...
Al da zivim u takvim okolnostima cekala sam da kazes ok je,razumijem te,i bit ce sve ok, nesto tako,
da se necu promjeniti,da mi kazes da me volis onakvu kakvu jesam,
i da cu odrasti kad shvatim da je to vrijeme,a da mi kazes da ces me cekati,
Tad bih ti rekla da to je ovo vrijeme,ovaj momenat.I da te volim onakav kakav jesi. Izgleda jednostavno? Ali nije...i onda pricamo price jedno drugom.Znala sam odmah u cemu je problem i zeljela sam da to rijesim ali uvijek odes...znala sam da neces ni moci ni znati...da ces otici kao i uvijek. Ako je tako...stat cu onda bez nade kao i ti koju sam sebi rusis a ne ja !

<3<3

In Our Darkest Hour
In My Deepest Despair
Will You Still Care?
Will You Be There?
In My Trials
And My Tripulations
Through Our Doubts
And Frustrations
In My Violence
In My Turbulence
Through My Fear
And My Confessions
In My Anguish And My Pain
Through My Joy And My Sorrow
In The Promise Of Another Tomorrow
I'll Never Let You Part
For You're Always In My Heart.

Nekad se covjek razocara u ono shto mu je bilo svetinja i,i dalje ne shvata zasto ne gubi nadu da ce jednom swe biti kao prije?Nikad mi owo nece biti jasno a trazila sam nekad odgovor na ovo...Koliko puta covjek u danu se nasmije sa razlogom a koliko bez razloga?Nekad sam znala i na owo pitanje odgovor ali sad ne brojim osmijehe na tvom licu,da upravo ono shto niko nije znao,ja sam cutala...Neka stvari nisu trebale da se dogode a dogodile su se,pitam se ZASTO?Neke osobe dok citaju ovo pronaci ce se,,,znam to....Toliko bih voljela da napisem u ovom blogu swe ono sto zelim al opet postanes ogranicen i zastanes tamo gdje te niko nece razumjeti jer mozda je najbolje tako...a toliko toga se ima za reci...

Jutros je, usred ljeta, snijeg pao, težak i mokar. Plaču zaprepaštene bašče. Bilježim to i šutim, jer svikao sam na čuda. Vidim, kroz okna dućanska, zabrinuta prolaze lica, i nijema. Kamo će stići, Bože, Koji sve znaš? Ne hulim, samoću sam ovu primio ko dar, ne kaznu, ko premoć, nipošto užas. Stići će, znam, odjutra, ljudi neki. Morao je i noćas neko umrijeti. Duša je moja spremna, ko kalem i papir predamnom. Šutnja i čama. Koga Si, noćas, otrgnuo gradu? Čije ćemo ime spominjati jutrom, uz duhan i kahvu, narednih dana? Treba biti mudar, neka se strava čekanja na licu ne očituje. Jer, dugo je trebalo dok shvatih: ovo je grad u kom sve bolesti zarazne su. Širi se ljubav ko žutica i kuga. I mržnja se jednako koti. Nisam li, možda, odviše sam? Nije to dobro, toliko sam svikao na samoću. Mislim li pravo, Bože? Tako je nekoć (i to stoji zapisano), crvena kiša lila ponad grada, pometnja i strah rasli ko korov. A malo je zdravih u gradu duša. I pravo je što je tako. Jer, bolest otkuda - jasno mi je, al otkuda zdravlje? Je li, Bože, zbilja, otkuda zdravlje? Pitaju li to ovi ljudi oko mene (što isto ih primam, znajući da ni dva nisu ista, ni pred Tvojim, ni pred mojim licem), pitaju li? I znaju li da ih motrim? Kako bi im samo srca uzdrhtala ove redove da vide! Griješim li prema sebi, tek tada sam drugima prav. Prema njima griješim li, pravdu prema sebi ispunjam. Šta je onda istina, reci mi, Bože moj? Moli Te skromni Mula-Mustafa, što druge želje nema već tiho da bude, i još tiše ode, kad dođe čas.

Tražim vektor toplote…

Sa svojim pravcem, intenzitetom i smerom…

Da se okrene ka meni i ugreje me…

Hladno je..

A ja promrzla na stanici života..

Čekala sam neki red vožnje, javiše tek kasnije da nikad tuda neće proći voz koji toliko čekah.. Znam, rekao si da će tako biti uprkos mom protivljenju, da neki vozovi nikad i ne dođu na peron..

Rekao si da ću pasti, da neću gledati kuda idem, da neće pomoći ni moja analiza, ni pitanja koja umem da postavljam. Neće i nisu.. Sve znam.. Da se kajem ne umem, mogu samo da žalim što ne slušah.. Ali i ti i ja znamo da bih opet isto uradila, da meni ipak ne treba pričati.. Treba me učiti na teži način. Upisivati greške na mojoj koži, da ih osetim..

Da hladno mi je…

Hladne su mi ruke, usne promrzle, pogled odlutao..

Zagrli me..

I sve što osećam sada otići će..

Nemoj mi pričati, nemoj ni šaputati, samo se pojavi iza oblaka da znam da si tu, Meseče..

Ne ljuti se na mene, ipak sam ja tvoje dete.. Neposlušna, kao i sve ostale zvezde padalice..

Sada znam..

Zapamtila sam..

Nauči ti mene, da i „nikad“ ima svoj rok trajanja..

Tamo gdje stvari postaju proslost
gdje se rađa jedna novost
uvijek daleko od tebe
tisucu milja sakrivene

gdje nestajem ja?
gdje nestajes ti?
gdje smo stali svi?
na rubu propasti?


kako da ovo nazovem mozda gorka istina

ali ti i dalje hodas daleko
i naici ces put
kada ce tvoje stope pisati:


mi sićušni hemoroidi u forsiranom zlobu svijeta
zbunjeni i preplašeni sujevjerjem
umorni i zasljepljeni mržnjom do kosti
unakaženi tišinom tek kad umiremo živjeti počinjemo

Hodaš svijetom
kroz paletu boja
u svome crnome odijelu,
sa crnom kosom,
crnim očima
i zavodljivim
bijelim osmijehom.

Misliš da je svijet tvoj.
Misliš da sam i ja tvoja.
Misliš, no nikad ne znaš.

Ne znaš da ja vidim
Sunce
i svakim jutrom novu sliku na obzoru.
Nebo
kao platno najvećih umjetnika.
Vrisak
kao optimističnu sliku.

Vidim više
negoli ti kroz svoj kvadrat pogleda.
Četiri crna zida
i jedan bijeli izlaz.
Ljudi su samo mrlje prema izlazu,
niti ih ne zamjećuješ,
niti to želiš.

Kako mene vidiš?
Gledaš li me uopće?
Vidiš li me jutrom pored sebe?
Osjetiš li moju ruku na svome licu?
Čuješ li kada ti kažem da te volim?
Znači li ti to išta?

Pogledaj me.
Znaš li koje su mi boje oči?

Pomiješaj boje.
Izađi iz crnila,
umjetne bjeline
i prozirne sivosti.

Dođi sa mnom,
u zalazak Plavog Sunca
iznad Žutog oceana.

Čekat ću te
još par dana
još par slika
još par blijedih trenutaka
tvoga postojanja.

Dođi i pogledaj me u smeđe oči.
Po prvi puta..vidi me.